Svestrana Matea Hotujac Dreven, fonetičarka – rehabilitatorica slušanja, govora i jezika svoje je veliko iskustvo stekla u radu na rehabilitaciji djece oboljele od autizma i djece s teškoćama u komunikaciji.

Matea podučava u nastavi u kući OŠ “Braća Seljan“ iz Karlovca dječaka s višestrukim teškoćama u razvoju, a kako bi mu olakšala nastavu tjelesne i zdravstvene kulture, osmislila je poseban način komunikacije  sličicama. Isti je primjenjivala tijekom praktične nastave u provedbi programa Fizioterapeutski tehničar,  a o tome je detaljno pisala i u svojem završnom radu pod vodstvom prof. Ines Orešković.

Uz sve to Matea se angažirala u prilagodbi osmorice učenika iz Sirije koji pohađaju Osnovnu školu “Braća Seljan” u kojoj radi. Rad Mateje vrednovan je  2021. godine primitkom nagrade Republike Hrvatske Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike za promicanje prava djeteta.

Tada je naglasila da “svako dijete ima potencijal, samo ga treba vidjeti i razvijati “.

Za početak, ukratko nam se predstavite. Što ste po zanimanju, Vaše radno iskustvo i koji su Vaši hobiji? Slobodno spomenite ono što mislite da je važno, a vezano je uz Vas.

Dolazim iz obitelji u kojoj su se uvijek nekako ispreplitala dva zanimanja; liječničko i učiteljsko   tako da me  moj profesionalni put usmjerio na jedan studij koji je nekako povezao oba moja područja interesa, medicine i obrazovanja, a to je bio studij fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij fonetike je specifičan studij jedinstven u ovom dijelu Europe. Njega je osnovao akademik Petar Guberina. On je osmislio jedinstvenu rehabilitacijsku metodu slušanja i govora koja se naziva Verbotonalna metoda.

Ta se metoda koristi za rehabilitaciju i dijagnostiku osoba prije svega s oštećenjima sluha, slušanja  i govora  neovisno o etiologiji i karakteru oštećenja te o kronološkoj dobi pacijenta.  Može  se primijeniti i na različita druga oboljenja zbog kojih je pacijentu narušena sposobnost komunikacije kao npr. afazija.  U samoj srži te metode nalazi se dio koji se naziva fonetski ritmovi. Fonetski se ritmovi  baziraju na počelu da se razvoj govora može potaknuti uz pomoć ciljanih stimulacija pokretom. Kod pacijenata s kojima sam ja do sada radila, bio je poremećen ili je nedostajao rad organa i tijela u funkciji govora odnosno  izostala je odgovarajuća napetost, motorika i inervacija, ali i pravilna senzorna integracija.

Kako bi mogla što bolje raditi kao rehabilitator s najtežim oblicima komunikacijskih oštećenja, prvo sam odlučila proširiti svoja znanja iz senzorne integracije. Tako sam 2012. godine, nakon dvije godine edukacije, stekla američku licencu za rehabilitaciju igrom koja se naziva The Greenspan Floortime Approach.

Velika vrijednost Verbotonalne metode jest u tome što se ona  može integrirati u obrazovni sustav. Uz pomoć odgovarajućih rehabilitacijskih postupaka i alata u razrednoj se sredini može stvoriti optimalna komunikacijska atmosfera koja djetetu otvara vrata da iskoristi i unaprijedi svoje jače strane i potencijale umjesto da se fokusira kako nadoknaditi svoje poteškoće.

U školskoj godini 2016./2017. dobila sam priliku pokazati svoja znanja – kako Verbotonalnu metodu implementirati u redovnoj školi u posebnim obrazovnim programima. Već petu školsku godinu radim kao učitelj u nastavi u kući za učenika s udruženim komunikacijskim poteškoćama u OŠ „Braća Seljan“ u Karlovcu koji sada pohađa 7. razred. U radu s učenikom iskoristila sam sva svoja znanja, a ponajviše ona iz fonetskih ritmova odnosno stimulacija pokretom.

Posebna se vrijednost takvog načina rada i jednog dijela Verbotonalne metode, koja se naziva Audiovizualno globalnostrukturalna  metoda, pokazala korisnom u vrijeme lockdowna u zadnje dvije školske godine. Tada smo iz frontalnog rada u razredu, bez većih problema, nastavili svoj rad u virtualnom okruženju nastave na daljinu.

Naš rad je prepoznat i izvan školskog okruženja tako da sam 2021. godine primila godišnju nagradu Republike Hrvatske Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike za promicanje prava djeteta.

Matea, obzirom na bogato iskustvo i obaveze koje imate, za Vas je dan prekratak.  Naši predavači prepoznali su Vas kao jednu od najmarljivijih i najsvestranijih polaznica generacije. Što Vas je najviše privuklo kada ste odlučili upisati program prekvalifikacije za fizioterapeutskog tehničara?

Što sam  više radila kao rehabilitator za slušanje, sluh i govor, to je moje zanimanje za medicinu  sve više raslo. U svom terapijskom radu na fonetskim ritmovima i stimulacijama pokretom  primijetila sam da bi mojim pacijentima iznimno koristilo bilo kad bismo mogli, na neki način, ciljano dodatno vježbati određene mišićne skupine koje su vrlo  važne za pravilno održavanje posture, ravnoteže, disanja i pravilnog rada artikulacijskih organa.

Ponovno sam krenula u potragu za dodatnom edukacijom kojom bih proširila svoja znanja, a koja bi mi koristila u neposrednom radu s pacijentima. Intenzivno tražeći, pronašla sam program prekvalifikacije za fizioterapeutskog tehničara Zdravstvenog učilišta Medical.

Nakon prvog oduševljenja osnovnim informacijama postavila sam si pitanje: „ Kako ćeš sve to stići? Radiš u Karlovcu, putuješ vlakom, kod kuće imamo dijete vrtićkog uzrasta???“

Toliko me zanimao program da sam se odvažila napisati dugi mail objašnjavajući svoju zamršenu dnevnu rutinu. Na veliku sreću stigao je odgovor da su predavanja popodne te da su prilagođena za odrasle polaznike koji rade. S malo dobre organizacije kod kuće, upisati i završiti program prekvalifikacije za fizioterapeutskog tehničara činio mi se kao ostvariv cilj.

Tako sam se jednog svibanjskog dana 2020. odlučila i upisala program prekvalifikacije za fizioterapeutskog tehničara i mislim da je to bila jedna od najboljih profesionalnih odluka.

Koje bi osobine, prema Vašem mišljenju, trebao imati jedan kvalitetan fizioterapeutski tehničar?

Rad s ljudima zahtijeva, prije svega, jednu usredotočenost i staloženost. Vrijeme koje fizioterapeut ima s pacijentom jest ograničeno. U tom vremenu mora biti sposoban dati svoj maksimum da zapazi sve ono što pacijent nije ni sam svjestan da je problem i da ga na najkreativniji način motivira na  suradnju u ostvarivanju maksimalnoga terapijskog učinka u zadanom vremenu.

Fizioterapeutski tehničar morao bi imati odlične komunikacijske vještine. Prije svega  mora jako dobro komunicirati sa svojim kolegama, a najvažnije jest da uvijek pronađe način kako stvoriti optimalnu komunikacijsku atmosferu da pacijent dobro razumije što se od njega očekuje te da omogući pacijentu da što samostalnije komunicira u neposrednom terapijskom radu. U svom radu fizioterapeutski tehničar  često se susreće s osobama kojima je narušena sposobnost verbalne komunikacije. Iz tog razloga, oslanjajući se na ranija profesionalna znanja i iskustva, odlučila sam istražiti kako fizioterapeut može u svome radu koristiti augmentativna sredstva komunikacije. Moje malo istraživanje pokazalo se vrlo korisnim tako da sam odlučila upravo toj temi posvetiti i izradu završnoga rada pod nazivom Komunikacijske strategije fizioterapeuta u kineziterapiji pacijenata s moždanim udarom i afazijom.

Zdravstveno učilište Medical surađuje s raznim partnerskim ustanovama u kojima polaznici obavljaju svoju stručnu praksu. Kako je izgledala Vaša praksa i vježbe? Jeste li teorijska znanja imali prilike isprobati u praksi?

Kako smo, zbog propisanih smjernica za prevenciju Covida-19, većinu nastave imali na daljinu, svaki odlazak na vježbe i na samu praksu očekivala sam s velikim uzbuđenjem. Voljela bih da smo imali puno više vježbi, ali s obzirom na situaciju u kojoj smo se svi našli, naši su predavači  maksimalno dali sve od sebe da u zadanim uvjetima naučimo što više.

Najviše praktičnog znanja stekla sam za vrijeme stručne prakse u Domu za starije Maksimir. Neizmjerno  sam zahvalna prije svega mojem stručnom mentoru g. Marijanu Mikiću i njegovim kolegicama na svom strpljenju i velikom znanju koje su mi pružili za vrijeme trajanja stručne prakse. Također bih se željela zahvaliti na ukazanom povjerenju mentora g. Marijana Mikića i njegovih kolegica da sam mogla sva ta znanja, koje su mi prenijeli,  sama praktično probati i tako se još i više upoznati s važnim alatima svakodnevnog rada fizioterapeutskog tehničara. Za mene je iznimno iskustvo bio rad na odjelu za pacijente s Alzheimerovom bolešću. Tamo sam najviše imala priliku udružiti svoja prethodna znanja  fonetičara s novim znanjima s područja fizioterapije.

Ono što sam iskusiš, najbolje je iskustvo koje možeš dobiti! Stvarno mogu reći da sam  za vrijeme stručne prakse u potpunosti osvijestila i naučila što je to zanimanje fizioterapeutski tehničar.

Gdje se vidite u narednom periodu, koji je Vaš idući cilj?

Moj trenutni kratkoročni cilj svakako jest što prije dobiti mogućnost za odrađivanje pripravničkog staža. Pronalaženje staža priličan je izazov s obzirom na moje životne godine i zaposlenje. S obzirom da sam na trenutnom  radnom mjestu u školi  zaposlena na određeno, dobivanje pripravničkog  staža za mene je prioritet.

Ja već 11 godina djelujem kao samostalni rehabilitator za sluh, slušanje i govor i većinu terapijskog rada radim u obliku patronaže. Takav oblik rada oduvijek me privlačio u smislu da je važno pacijentu pružiti stalnu rehabilitacijsku  podršku u njegovom kućnom okruženju nakon što završi bolničko liječenje.

Kao fizioterapeutskoga tehničara iznimno me zanima oblik rada njege u kući. Željela bih se usmjeriti na patronažni rad s neurološkim pacijentima koji boluju od afazije jer bih onda mogla udružiti sva svoja stara znanja (kao fonetičar) i novostečene spoznaje (kao fizioterapeutski tehničar).

Što biste poručili budućim polaznicima Zdravstvenog učilišta Medical?

Jedan od mojih najdražih pisaca, Paulo Coelho, napisao je „Kad štogod zaista želiš, onda se i Svijet uroti da to i dobiješ.“ Mene je medicina čitav život zanimala. Upravo zbog  prekvalifikacije  u Zdravstvenom učilištu Medical sad se mogu dalje profesionalno razvijati u medicinskoj struci u zanimanju fizioterapeutskog tehničara. Ovih 18 mjeseci sustavnoga učenja i rada znali su biti jako izazovni.  Mislim da je za nas odrasle polaznike jako važno redovitost dolaska na nastavu.

Posao i obitelj ne dopuštaju puno vremena za učenje tako da mislim da mi je redovita prisutnost na nastavi jako pomogla da što bolje usvojim gradivo. Stalna prisutnost na nastavi omogućila mi je da odmah pitam sve što mi nije bilo jasno, a to mi je znatno skratilo samostalno učenje.  Važno je samo biti marljiv, uporan i usredotočen. Još i kad s tobom rade odlični učitelji-praktičari, onda je svaki cilj ostvariv i rezultati neće izostati.